X

Iz Medijskog arhiva

Alain Badiou : Metafizika stvarne sreće

 

Zbog činjenice da nisam pravovremeno zapamtio točan naslov jednog nedavnog diletantskog članka koji je govorio o sreći i načinima kako je postići, izuzetno sam nesretan – jer ga sad više ne mogu pronaći i iskoristiti kako sam ranije namjeravao. Moj tadašnji plan bio je otvoriti ovaj tekst bedastoćama koje su tamo bile navedene, i onda to iskoristiti kao uvod i kontrapunkt Badiouovom tekstu.

 

No ipak, tragedija nije tolika. Već se pri prvoj internetskoj pretrazi pojma ‘sreća’ nailazi na niz sjajnih savjeta (Tko rano rani, dvije sreće grabi!), potresnih svjedočanstava (Sreća mi se osmjehnula kada sam upoznao generala: on je najbolji šef na svijetu!), notornih gluposti, ali i jasnih preporuka kako ostvariti bolji seksualni život, koji je, očigledno, garancija za ‘stanje potpuna zadovoljstva i smirenosti zasnovano na unutarnjem, duševnom miru i skladu u odnosima prema vanjskom svijetu‘, što je definicija sreće prema Hrvatskom jezičnom portalu.

 

Alain Badiou kod nas nikako nije novo ime (što nije ni čudo jer je početkom godine napunio 78 godina starosti), a upravo u to vrijeme neposredno prije njegova rođendana (rođen je 17. siječnja) kad je u Francuskoj ova knjižica o kojoj pišem – „Métaphysique du bonheur réel“ ili „Metafizika stvarne sreće“ – izdana, Badiou je bio u posjeti Beogradu, od 12. do 14. siječnja, koji je bio najavljen kao prvi filozofov posjet regiji uopće.

 

Badiou je u Hrvatskoj dostupan u nizu prijevoda raznih izdavačkih kuća i časopisa (Jesenski i Turk, Arkzin, Europski glasnik…), dok je jedno od njegovih posljednjih hrvatskih izdanja ono MeandarMedije – „Pohvala ljubavi“ u suautorstvu s Nicolasom Truongom.

 

Moto tog djela glasi: „Ljubav treba ponovno izmisliti, to se zna.“, što su stihovi kultnog pjesnika Arthura Rimbauda iz zbirke „Sezona u paklu“. Ljubav, dakle, treba ponovno izmisliti, jer je opkoljena. Badiou dodaje kako …ljubav treba biti inovirana. Treba ponovno izmisliti rizik i avanturu protiv sigurnosti i komfora.

 

U „Metafizici stvarne sreće“ autor pak smatra kako je i filozofija postala prilično slaba disciplina, nemoćna, te da i nju treba revitalizirati, ali i da je današnji pojam sreće korumpiran, te da se na putu do nje treba riješiti niza prepreka.

 

Badiou u uvodu navodi kako je bez sumnje paradoksalno dati ovakav naslov knjizi koja se prvenstveno zaokuplja određivanjem zadataka filozofije, ali i filozofijom koja se bavi naizgled sasvim disparatnim elementima koji se rijetko povezuju sa srećom, poput teorije skupova ili Kineske revolucije. Također, autor se pritom koristi mnogim pjesmama koje se smatraju hermetičnima – Mallarméovim, Pessoinim i Celanovim stihovima.

 

Kad se tome dodaju Badiouovi idoli poput Descartesa, Pascala, Hegela ili Kierkegaarda koje citira, ovaj Badiouov posljednji objavljeni rad teško se može smatrati veselim štivom, kako navodi i sâm autor.

 

Nije lako vidjeti poveznicu između svega navedenog i spokojnog života, zanimljivog posla, prikladne plaće, čeličnog zdravlja, ugodnog automobila, vjernog i raznježujućeg kućnog ljubimca, simpatičnih potomaka, ukratko – onoga što se po svim zemljopisnim širinama uvriježeno smatra srećom.

 

Skraćeno, kod Platona i u njegovoj „Državi“, sreća je siguran znak potpunog pristupa istini, i predstavlja stvarni cilj života dostojnog tog imena, i zato se može reći kako taj put i njegovo potpuno promišljanje čine metafiziku sreće.

 

Kod Spinoze, u njegovoj „Etici“, sreća (Spinoza koristi latinsku riječ „beatitudo“, koja je još snažnija) nije ništa drugo do vježbanje istinitih misli, ili vrline.

 

Badiou zaključuje kako je svaka filozofija – pogotovo ako se bazira na kompleksnim znanstvenim saznanjima, novatorskim umjetničkim djelima, revolucionarnim politikama, intenzivnim ljubavima – metafizika sreće, inače ne vrijedi ni sata muke.

 

Jer čemu sve to, ako ne postoji stvarni život, onaj za koji Rimbaud kaže da je odsutan? Badiou je u njegovo postojanje uvjeren, u postojanje sreće, i svoje uvjerenje dijeli sa svojim čitateljima u četiri poglavlja.

 

U prvom poglavlju općenito određuje što bi danas trebao skrivati interes za filozofiju, ili ono što Badiou naziva „željom filozofije“, i u kakvom su odnosu ti razlozi s mogućnošću stvarne sreće. U drugom poglavlju govori o antifilozofiji, i Pascalu, Rousseauu, Kierkegaardu, Nietzcheu, Wittgensteinu, Lacanu, jer su navedeni antifilozofi potrebni kako se naš klasicizam ne bi pretvorio u akademizam, koji je glavni neprijatelj filozofije, a samim time i sreće. Prepoznatljivi osjećaj u kojem se skriva akademizam je – dosada.

 

U trećem poglavlju bavi se pitanjem modernog čovjeka, i problemom transformacije čovjeka, dakle traži rješenje sljedećem – kako promijeniti svijet? U četvrtom poglavlju autor je subjektivniji, i bavi se vezom između istine i sreće. Najavljuje trag koji će slijediti u sljedećoj knjizi, „Imanentnost istina“ („L’immanence des vérités“), koji se svodi na novu dijalektiku konačnosti i beskonačnosti.

 

Na ovom mjestu, u samom uvodu, nudi prvu definiciju sreće, koja glasi: Sreća je afirmativno iskustvo prekida konačnosti. Cilj je ove kratke knjižice raščistiti stazu kako bi se ukazalo na najkraći put prema stvarnom životu, koji se, kad se proživljava, odražava u osjećaju neusporedive sreće.

 

Prvo poglavlje, „Filozofija i želja filozofije“ („Philosophie et désir de philosophie“) počinje tvrdnjom kako je filozofija nešto slično „logičkom revoltu“, što je Rimbaudova sintagma. Ona je kombinacija želje za revolucijom – stvarna sreća traži ustanak protiv svijeta kakav jest i diktature uvriježenih mišljenja – i potrebe za racionalnošću.

 

Filozofska želja je, jako uopćeno, želja za revolucijom misli, ali i želja za stvarnom srećom koja se razlikuje od njezine uobrazilje, koja je zadovoljstvo. Prava filozofija nije apstraktna vježba. Oduvijek, od Platona, bori se protiv nepravde u svijetu.

 

Badiou se prisjeća Mallarméa i njegovog bacanja kocke (Bacanje kocke nikad neće ukinuti slučaj), te mu se čini kako takav koncept slučajnosti dobro opisuje i filozofiju, gdje slučaj i u proizvodnji misli igra važnu, neizbrisivu ulogu.

 

Iz poezije izvlači ideju kako postoje četiri osnovne dimenzije želje koje određuju filozofiju: dimenzije revolta, logike, univerzalnosti i rizika.

 

Nije li to opća formula želje za revolucijom? Revolucionar priželjkuje da se ljudi pobune; da to učine na efikasan i racionalan način, a ne u barbarstvu i bijesu; i da taj ustanak ima internacionalnu, univerzalnu vrijednost, i da nije zatvoren u nacionalnom, rasnom ili vjerskom identitetu; na kraju, revolucionar prihvaća rizik: to su sastavnice želje za revolucijom, to su sastavnice želje filozofije.

 

Ali, Badiou smatra kako naš svijet, zapadni svijet, vrši pritisak na te četiri dimenzije želje. Ovaj svijet standardizira i komercijalizira naše uloge u naznačenoj slobodi, pa je sloboda koju nudi zarobljenička sloboda, jer je namijenjena cirkulaciji robe u našoj životnoj mreži. Ne podrazumijeva ideju revolta.

 

Kad govorimo o mogućnost revolta – ovaj svijet je sklon njegovoj opresiji. Zbog toga je i prijedlog revolta, kad o njemu govorimo u kontekstu sreće, u ovom svijetu osumnjičen za latentnu korupciju.

 

Badiou nastavlja s tvrdnjom da je i dimenzija logike sabotirana, jer je podvrgnuta ilogičnoj dimenziji komunikacije, nekoherentnoj, koja nam odmah pruža ono što naziva spektaklom bez sjećanja.

 

Također, ovaj svijet nije prikladan za ono univerzalno, jer je istinska materijalna forma njegove univerzalnosti monetarna apstrakcija. U novcu prebiva jedini efektivni znak onoga što cirkulira i univerzalno se razmjenjuje. Dovoljno je reći kako je takva „sreća“ rezervirana za predeterminirane grupe i konkurentne pojedince koji su je spremni braniti kao naslijeđenu privilegiju od masa koje u njoj nimalo ne sudjeluju.

 

Ni rizik nije spojiv s ovim svijetom, jer rijetki imaju sredstva za prepuštanje svoje egzistencije slučaju. Radi se o svijetu u kojem vlada potreba za izračunom sigurnosti. Badiou nastavlja kako je i naše školstvo utemeljeno na potrebama tržišta rada, i kako premda cilja prema sigurnosti i stalnom zaposlenju, ipak se pokazuje kao nesigurno. Radi se o sumnjivoj sigurnosti, a osim toga, tko ne zna kako je stvarna sreća neizračunljiva?

 

Badiou želi reći kako filozofska želja za revolucijom življenja, ukoliko je temeljimo na revoltu, logici, univerzalnosti i riziku, u stvarnom svijetu susreće četiri glavne prepreke: vladavinu robe, vladavinu komunikacije, monetarnu univerzalnost, i produktivnu i tehničku specijalizaciju, a sve su vezane kalkulacijom osobne sigurnosti. Te prepreke svode ideju stvarnog života i sreće na uobrazilju koja se naziva konzumerističko zadovoljstvo.

 

Pita se: kako se filozofija oslobađa takvog izazova? Može li to? Je li za to sposobna? Kako bi ocrtao odgovor, Badiou ukratko predstavlja tri glavne struje suvremene filozofije: fenomenološku i hermeneutičku (koje proizlaze iz njemačkog romantizma), analitičku i postmodernu, i pronalazi im zajedničke crte.

 

Negativna zajednička crta je ta da nijedna od njih više ne vjeruje u otkriće velike istine (smisla, značenja, univerzalnog). Pozitivna zajednička crta autoru je začudna: sve tri struje pridaju središnju važnost jeziku.

 

Također, posljedično tomu, suvremena filozofija u svojim glavnim tendencijama sadržava dva aksioma:

– prvi aksiom: metafizika istine postala je nemoguća
– drugi aksiom: jezik je ključno mjesto mišljenja, jer tamo se odigrava igra značenja

 

U dva navedena aksioma Badiou prepoznaje veliku opasnost – nemogućnost filozofije da zadrži vlastitu želju; mogućnost potpunog gubitka revolucionarne želje; napuštanje motiva istinitog života i sreće – u korist individualističke i identitarne doktrine zadovoljstva.

 

U centralnom mjestu jezika vidi problem – ako je filozofija uglavnom meditacija nad jezikom, ako se postavi u pluralnost jezičnih igara i njihove gramatičke kodifikacije, neće se izdići iznad prepreke koju svijet postavlja univerzalnosti, svojom specijalizacijom, fragmentacijom, apstrakcijom.

 

Jedna od opasnosti koju vidi u primatu jezika jest i pokušaj da se jedan jezik proglasi kao spasitelj. Poznato je kako je Heidegger davao privilegiju njemačkom jeziku, jer je imao kapacitete otvaranja, i u tom pogledu bio je nasljednik grčkog. Radikalni primat jednog privilegiranog jezika nikako ne rješava pitanje prepreke koje suvremeni svijet postavlja pred poziv filozofije prema univerzalnom.

 

Badiou je u jednu ključnu, ali teško dokazivu stvar uvjeren – kako je sve u ovom svijetu pod zakonom cirkulacije objekata, novca i slika. A prekinuti takav princip cirkulacije nije moguće bez radikalnog i bezuvjetnog prekida, tj. strateške Ideje koja bi u potpunosti bila antagonistička takvoj cirkulaciji, i egoističkoj i neznalačkoj subjektivnosti, i koja bi bila prvi uvjet za ostvarivanje puta stvarne sreće. (Naravno, nastavlja Badiou – ta strateška Ideja zvala se Ideja komunizma.)

 

Kako bi se zadržale četiri dimenzije filozofske želje (revolt, logika, univerzalnost i slučaj) bez obzira na četiri prepreke koje im suvremeni svijet suprostavlja (trgovina, komunikacija, monetarna apstrakcija, opsesija sigurnošću) potrebno je pozabaviti se trima dominantnim filozofskim orijentacijama: hermeneutičkom, analitičkom i postmodernom.

 

Badiou tvrdi kako u njima postoji nešto previše ovosvjetovno, nešto što preuveličano reflektrira fizionomiju samog svijeta, te s tim treba prekinuti.

 

Kao prvo, jezik nije apsolutna granica misli. Badiou se poziva na ideju univerzalne prenosivosti (l’idée de transmissibilité universelle) koju je Lacan formulirao kao ideju matema (l’idée de mathème) – koji se obraća svima i nikoga ne privilegira, prihvaća pluralnost i sâm u sebi konstruira vlastitu univerzalnost.

 

Kao drugo, prema Badiouovom mišljenju, treba filozofski rekonstruirati kategoriju istine, bez restauracije i bez arhaizama, sa sviješću o modernoj događajnosti. Susljedno tomu, rekonstruirala bi se i kategorija subjekta. I to bi se trebalo uraditi na taj način da se ne radi o restauraciji metafizike, već o redefiniciji i regrupiranju same filozofije, u kategorijskom elementu koji autorizira mišljenje s fiksnom točkom.

 

Također, filozofija mora usporiti svoje misli, utvrditi svoje vlastito vrijeme, a ne se povoditi za ubrzanim svijetom, i tako se iscrpljivati. Jer svaka stvarna sreća pretpostavlja oslobođenje od vremena.

 

Filozofija je bolesna, u to ne treba sumnjati, i udarci koji su joj naneseni su, kao i uvijek, u korelaciji s internim poteškoćama. Ali, piše Badiou, koliko god bila na samrti ili mrtva, i sâm svijet koji je pritišće kako bi uništio njezinu želju – od nje paradoksalno traži da živi. Kao i obično, značenje svijeta je dvojako.

 

Badiou u singularizmu mišljenja pronalazi moguće rješenje za filozofiju slučaja, jednu od sastavnica filozofske želje, upravo zbog toga što se baš u singularizmu, dakle svakoj pojedinoj odluci, skriva dom svake odluke, koja je i nasumična, ali naravno – može biti i istinita.

 

Upravo u singularizmu, i potrebi da svatko odlučuje za sebe i govori u svoje ime, reagira prilikom izviranja nove istine, Badiou otkriva mogućnost da svatko prosudi što je krivo, što je istinito, što je loše. Po Badiouu, prema tom političkom pitanju od nas se potražuje filozofija singularizma, a u tom smislu od – i filozofija istine.

 

A što se tiče suvremenih komunitarističkih, religijskih, rasističkih i nacionalističkih ekspanzija – Badiou smatra kako se od filozofije traži da iznađe kapacitete za prijedlog obnovljene figure, utemeljivačke figure racionalnosti koja bi u modernom svijetu bila homogena.

 

Također, govori o paradoksu da se najbolji od svih mogućih svjetova, koji se okušao u paradigmi revolucije i emancipacije – zna pokazati kao kriminalan i razvaljen. Također je i ranjiv, nije ni najmanje utemeljen na trajnoj stabilnosti svog bića. Autor smatra da filozofija mora biti sposobna prihvatiti i misliti i takve događaje (nasilje, rat, opresiju), čak i po cijenu prekida s analitičkim, hermeneutičkim ili postmodernim.

 

Ono što se od filozofije traži je prijedlog, nešto poput zaklona ili omotnice – želja filozofije, onoga što se može nazvati racionalnim čvorom singularizma, događaja i istine. Taj čvor treba izmisliti novu figuru racionalnosti, jer svatko zna kako je vezati singularizam i događaj s istinom, kao takav, u klasičnoj tradiciji – paradoks.

 

No Badiou nastavlja kako je upravo takav paradoks potrebno postaviti u središte – ukoliko želimo da suvremena filozofija zaštiti svoju vlastitu želju i ponovno na konstruktivan način artikulira poznati Saint-Justov aforizam: sreća je nova ideja u Europi. Badiou smatra kako je takav čvor nova moguća doktrina subjekta.

 

U svakom slučaju, Badiou piše: Završiti već s tim krajem! Jer autor zna da je filozofija bolesna, možda je već i na izdisaju. Ali svijet govori tom umirućem: „Diži se i hodaj!“ Hodati pod imperativom Ideje istine obećava nam sreću.

 

U drugom, prilično kratkom dijelu knjige naslovljenom „Filozofija i antifilozofija u iskušenju sreće“ („Philosophie et antiphilosophie á l’épreuve du bonheur“) Badiou piše o antifilozofima kao teškima, najnetolerantnijima od svih vjernika. Autor se proglašava konceptualnim, sistematskim i zaljubljenim u matem, i u nemogućnosti popustiti pred čarobnom i mesožderskom pjesmom sirena koje su antifilozofi.

 

U trećem dijelu knjige „Za bivanje sretnim, treba li mijenjati svijet?“ („Pour être heureux, faut-il changer le monde?“), Badiou razlaže to samo pitanje (Treba li mijenjati svijet?) na elementarne sastavnice, no u samom zaključku daje odgovor na pitanje kako mijenjati svijet, a to se čini sljedećim: Bivanjem sretnim. Francuski poeta Rimbaud piše: „Stvarni život je odsutan.“ No na nama je odlučiti da je stvarni život prisutan.

 

U četvrtom i posljednjem dijelu knjige prije zaključka, „Odredište i afekti filozofije“ („Destination et affects de la philosophie“) Badiou navodi kako je „sreća“ sintetička riječ za raznorodne afekte vezane uz različite istinosne procedure. Za svaki tip istine postoji različit afekt, a u ovoj se knjizi Badiou ograničava na sljedeće: govorim o entuzijazmu za političko djelovanje, o blaženstvu za znanstveno otkriće, o zadovoljstvu za umjetničku kreaciju, i radosti za ljubavne napore.

 

Secira sadržaj sljedeće knjige koja će se zvati „Biće i događaj: Imanentnost istine“ („L’Être et l’événement: L’Immanence des vérités“), u kojem će se baviti istinom, tj. teorijom istina, koja je formalna teorija istina: istine su, kao sve stvari, mnogostruke. Istina je, na kraju, uvijek unificirana mnogostrukost, dominirana ili organizirana po nečemu što sve što u njoj nije nužno međusobno kompatibilno – čini takvim. Ona integrira forme i boje, koje inače nisu kompatibilne, na jedan superioran način.

 

Piše o navedenoj knjizi u nastajanju kao djelu koje će mu biti posljednje, ukoliko ga uopće i dovrši.

 

Zanimljiv je pasus kojim završava ovo poglavlje: Postoji kod Aristotela jedan izraz koji jako volim i koji rado preuzimam: „Živjeti besmrtnički“. Postoje i druga imena za taj afekt: „blaženstvo“ kod Spinoze, „radost“ kod Pascala, „nadčovjek“ kod Nietzchea, „svetost“ kod Bergsona, „poštovanje“ kod Kanta. Vjerujem kako postoji afekt stvarnog života, kojem dajem jednostavnije ime, ono sreće.

 

Filozofija, to su tri stvari. To je dijagnoza epohe: što epoha predlaže? To je konstrukcija, koja se odnosi na suvremeno doba, koncepta istine. To je naposljetku egzistencijalno iskustvo koje se odnosi na stvarni život. Jedinstvo te tri stvari, to je jedna filozofija. Kad napišem „Imanentnost istina“, i tako zaista predložim jedinstvo tri sastavnice svake filozofije, onda mogu reći: filozofija, to sam ja.

 

Samo mogu reći kako je ipak, uza sve navedeno, jedan od intrigantnijih Badiouovih postupaka – dakle postupak autora koji metafiziku istine praktički pokapa, i proglašava je, kao i samu filozofsku disciplinu, na samrti – nazivanje knjige „Metafizika stvarne sreće“.

 

Ali barem dio složenog odgovora na naznačeno pitanje odnosa istine i sreće zapravo se ponavlja na samom kraju knjige. Badiou u zaključku pobrojava sve predložene definicije sreće, te ih rekapitulira ovako:

 

  1. Sreća je siguran znak potpunog pristupa istinama.
  2. Sreća nije kompenzacija vrline, ona je vrlina sama [Spinoza].
  3. Sreća je afirmativno iskustvo prekida konačnosti.
  4. Sreća je afekt stvarnog života.
  5. Stvarna sreća je subjektivna figura Otvorenog.
  6. Stvarna sreća je afekt Demokracije.
  7. Stvarna sreća je užitak u novim formama života.
  8. Svaka stvarna sreća pretpostavlja oslobođenje od vremena.
  9. Sretan je samo onaj tko prihvati da iz osobe postane subjekt.
  10. Hodati pod imperativom istinite Ideje usmjerava nas prema sreći.
  11. Svaka stvarna sreća odigrava se u kontingentnom susretu, ne postoji nikakva potreba za bivanjem sretnim.
  12. Određena doza beznađa uvjet je stvarne sreće.
  13. Afekt učinka subjekta, zvao se on političkim entuzijazmom, znanstvenim blaženstvom, estetskim užitkom ili ljubavnim zadovoljstvom, uvijek je ono što zaslužuje, onkraj svakog zadovoljenja potreba, ime sreće.
  14. Sreća je uvijek užitak u nemogućem.
  15. Svaka stvarna sreća je vjernost.
  16. Sreća je pristizanje, u pojedincu, Subjekta koji otkriva mogućnost dolaska.
  17. Sreća je afekt Subjekta koliko i imanentna iznimka.
  18. Stvarna esencija slobode, osnovni uvjet stvarne sreće, je disciplina.
  19. Svaka sreća je pobjeda nad konačnošću.
  20. Svaka sreća je konačan užitak u beskonačnom.
  21. Svaka sreća se postiže, u jednom smislu, snagom volje.

 

Na kraju, treba napomenuti jednu neporecivu stvar. Francuski izdavač PUF uspijeva u radikalnom uredničkom i grafičkom minimalizmu postići nevjerojatne efekte, tako da mogu bez problema reći kako je ovo jedno od najljepših izdanja koje sam ikad držao u ruci.

 

Naslovnica nije od ebanovine inkrustirane dijamantima, već je od malo debljeg plastificirnog papira; sadrži samo tri boje – uglavnom bijelu, malo crne i malo zelene; crtež na njoj je malen, nimalo jednostavan i apstraktan. Svejedno, kako ponekad bude s određenim osobama, tako je i s ovom knjigom – jednostavno sjeda u ruku, i izgleda nezaboravno.

 

Ukoliko se netko sjeća uvodne scene filma „Happiness“ iz 1998. godine s Jane Adams, Jonom Lovitzom i nedavno preminulim Philipom Seymourom Hoffmanom, sjeća se i odbijenog momka koji na kraju pita: „Is it someone else?“, a djevojka mu odgovara: „No, it’s just you.“

 

Da, sreća je teška za uhvatiti, a razlozi tome su kompleksni. Tko zna, ovaj novi Badiou će uskoro biti preveden, pa će i razgranate ideje koje se skrivaju iza mojeg, bez obzira na sve, sažetog i neadekvatnog prikaza posljednjeg objavljenog Badiouovog djela – ipak biti malo jasnije.

 

 

Piše: Neven Vulić

 

 

(Alain Badiou: Métaphysique du bonheur réel; PUF, siječanj 2015.)